sučèliti
sučèliti svrš. 〈prez. sùčelīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. sùčeljen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| sučeliti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | sučelim |
| 2. | sučeliš |
| 3. | sučeli |
| množina | |
| 1. | sučelimo |
| 2. | sučelite |
| 3. | sučele |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | sučelit ću |
| 2. | sučelit ćeš |
| 3. | sučelit će |
| množina | |
| 1. | sučelit ćemo |
| 2. | sučelit ćete |
| 3. | sučelit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | sučelih |
| 2. | sučeli |
| 3. | sučeli |
| množina | |
| 1. | sučelismo |
| 2. | sučeliste |
| 3. | sučeliše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | sučelio sam |
| 2. | sučelio si |
| 3. | sučelio je |
| množina | |
| 1. | sučelili smo |
| 2. | sučelili ste |
| 3. | sučelili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam sučelio |
| 2. | bio si sučelio |
| 3. | bio je sučelio |
| množina | |
| 1. | bili smo sučelili |
| 2. | bili ste sučelili |
| 3. | bili su sučelili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | sučeli |
| množina | |
| 1. | sučelimo |
| 2. | sučelite |
| glagolski prilog prošli | |
| sučelivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| sučelio, sučelila, sučelilo | |
| sučelili, sučelile, sučelila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| sučeljen, sučeljena, sučeljeno | |
| sučeljeni, sučeljene, sučeljena | |
Definicija
| 1. | (koga) postaviti dvije osobe licem u lice; suočiti |
| 2. | (se) a. stati licem prema drugome; sresti se, suočiti se b. pren. sukobiti se |
Etimologija
✧ su- + v. čelo
