Hrvatski jezični portal

štȅta

štȅta ž 〈G mn štȇtā〉

Izvedeni oblici
jednina
N šteta
G štete
D šteti
A štetu
V šteto
L šteti
I štetom
množina
N štete
G šteta
D štetama
A štete
V štete
L štetama
I štetama
Definicija
1. gubitak u vrijednosti; kvar
2. ozljeda čije imovine, tijela, časti itd. uzrokovana tuđom radnjom ili propuštanjem radnje [učinjena šteta; nanijeti, nanositi komu štetu; pretrpjeti, trpjeti, štetu; nadoknaditi (komu) štetu]
3. (, koga, čega) u službi uzvika izražava žaljenje, žalost, tugu za nekim ili nečim [šteta!; šteta tolikih ljudi!]
Sintagma
poljska šteta kvar, šteta koju stoka nanese na njivi, potrica;
potpuna (totalna) šteta nepopravljiv kvar;
ratna šteta šteta koja je prouzrokovana ratom
Frazeologija
ići (otići) u štetu pokazati se kao manjak čega, biti (pokazati se) nekoristan, otići u otpad, morati biti bačen kao nevaljao, otići u škart [pola tih lijepih jabuka otišlo je u štetu, tako brzo trunu]; otići u kvar;
kuda će šteta (no) na rđava kmeta posl. siromaha, nesnalažljiva, šteta i nevolja najprije snađu
Onomastika
pr. (nadimačka): Štȅta (100, Dalmacija, Lika), Štétić (360, Zagreb, I Slavonija, Požega, Otočac, Split), Štȅtka (Bjelovar, Našice)
Etimologija
✧ od prasl. *tъščeta (rus. tščetá) ≃ v. tašt