šútjeti
šútjeti () nesvrš. 〈prez. šútīm, pril. sad. šútēći, gl. im. šúćenje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| šutjeti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | šutim |
| 2. | šutiš |
| 3. | šuti |
| množina | |
| 1. | šutimo |
| 2. | šutite |
| 3. | šute |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | šutjet ću |
| 2. | šutjet ćeš |
| 3. | šutjet će |
| množina | |
| 1. | šutjet ćemo |
| 2. | šutjet ćete |
| 3. | šutjet će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | šućah |
| 2. | šućaše |
| 3. | šućaše |
| množina | |
| 1. | šućasmo |
| 2. | šućaste |
| 3. | šućahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | šutio sam |
| 2. | šutio si |
| 3. | šutio je |
| množina | |
| 1. | šutjeli smo |
| 2. | šutjeli ste |
| 3. | šutjeli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam šutio |
| 2. | bio si šutio |
| 3. | bio je šutio |
| množina | |
| 1. | bili smo šutjeli |
| 2. | bili ste šutjeli |
| 3. | bili su šutjeli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | šuti |
| množina | |
| 1. | šutimo |
| 2. | šutite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| šuteći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| šutio, šutjela, šutjelo | |
| šutjeli, šutjele, šutjela | |
Definicija
ne govoriti, ne davati glasa; mučati
Frazeologija
⃟ šuti! 1. ne govori (izravna naredba da se šuti, nije prikladna za pristojno ophođenje) 2. ne buni se, ne pravi problema, dobro je, nisi loše prošao, sve je (ipak) u redu, ostavi na miru, pusti, budi zadovoljan (i u razgovoru o samome sebi kao da se govornik obraća sebi) [plaća nije bila baš neka, ali sve sigurno i komotno, i ja: šutjeti, dobro je];
šuti (kao zaliven, kao riba) ne priča ono što mu je povjereno, zna šutjeti;
šutjeti kao kurva pejor. bijedno se ponašati, ne htjeti se izjasniti u nezgodnoj situaciji, šutjeti kad se očekuje odlučna riječ
šuti (kao zaliven, kao riba) ne priča ono što mu je povjereno, zna šutjeti;
šutjeti kao kurva pejor. bijedno se ponašati, ne htjeti se izjasniti u nezgodnoj situaciji, šutjeti kad se očekuje odlučna riječ
Etimologija
✧ od starijega *čutěti ≃ v. ćutjeti
