slútiti
slútiti (što) nesvrš. 〈prez. slútīm, pril. sad. -tēći, gl. im. -ćēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| slutiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | slutim |
| 2. | slutiš |
| 3. | sluti |
| množina | |
| 1. | slutimo |
| 2. | slutite |
| 3. | slute |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | slutit ću |
| 2. | slutit ćeš |
| 3. | slutit će |
| množina | |
| 1. | slutit ćemo |
| 2. | slutit ćete |
| 3. | slutit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | slućah |
| 2. | slućaše |
| 3. | slućaše |
| množina | |
| 1. | slućasmo |
| 2. | slućaste |
| 3. | slućahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | slutio sam |
| 2. | slutio si |
| 3. | slutio je |
| množina | |
| 1. | slutili smo |
| 2. | slutili ste |
| 3. | slutili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam slutio |
| 2. | bio si slutio |
| 3. | bio je slutio |
| množina | |
| 1. | bili smo slutili |
| 2. | bili ste slutili |
| 3. | bili su slutili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | sluti |
| množina | |
| 1. | slutimo |
| 2. | slutite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| sluteći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| slutio, slutila, slutilo | |
| slutili, slutile, slutila | |
Definicija
predosjećati što, imati slutnju; naslućivati [slutiti nevolje]
Frazeologija
⃟ sluti kao magare na kišu podr. naslućuje otprilike, predviđa bez volje da sve činjenice uzme u obzir, ne mari za logičke razloge
Etimologija
✧ ≃ prasl. i stsl. sluti: slušati, v. sluh
