Bartol KAŠIĆ
Institutionum lingua Illyrica libri duo
(1604)
Predgovor
[prema: Bartol Kašić (priredila: Elisabeth von Erdmann-Pandžić),
Izabrana štiva, Erasmus naklada, Zagreb 1997: 20-23]
Ad illyricae linguae studiosos.
Illyricae linguae Instituones, quas multi exoptabant, modo praepropera fortasse festinatione, si minus omni ex parte perfectas, pro viribus certe alacriter studioseque confeci. Nemo enim adhuc extiterat (quod sciam) quem authorem sequi possem, cuius praecepta de illyrico sermone litteris consignata prodierint. Neque vero ut opus hoc primus aggrederer inducere animum potuissem, nisi eorum accessisset authoritas, quorum voluntati nefas est repugnare. Quo autem ipsi consilio id fecerint, ut et nostra e Societate delecti nonnulli in hac lingua perdiscenda studium suum atque operam collocarent et, quo iis discendi labor minueretur, eiusdem linguae Institutiones aliquae conscriberentur, facile is, ut opinor, intelliget, cui sit exploratum, quo in loco apud Illyricos hoc tempore res christiana versetur. Nam, sive ob diuturnam ac miseram cum religionis catholicae hostibus consuetudinem, sive ob magnam doctorum proborumque pastorum penuriam, innumerabiles propemodum in tantis tenebris inscitiae iacent, ut cetera quae ex inscitiae oriuntur mala taceantur, ut ne prima quidem christianae religionis elementa satis illorum plerisque sint nota.
Quare sapienter est a nostrae Societatis moderatoribus constitutum, ut eius nationis lingua vernacula, quae apud plurimos populos latissime patet, addiscatur ab iis, qui ad eos erudiendos idonei censeantur. Etenim non videbatur satis instituti nostri rationibus convenire, cum tam multi ex nostris hominibus in extremos orientis occidentisque fines mittantur assidue, qui in variis illarum gentium dialectis cognoscendis insudent, quae gentes nunquam antea christianis institutae sunt legibus, ut cum iis de beata vita facilius agi possit; nationes aliae prope finitimae deserantur, quae christianae atque avitae religionis nomen retinentes, ob unam rerum cognoscendarum agendarumque ignorationem a maiorum suorum dignitate splendoreque degenerent, ac tanquam incultae arbores paulatim silvescentes infructuosae reddantur.
Quapropter quoad per temporis angustias licuit, linguae huius de octo partibus orationis praecepta colligere ac certa quadam via rationeque tractare sum conatus, quo facilius ac celerius possint eo quo intendunt, qui eius perdicendae sunt cupidi, pervenire. Quod, si cui forte longiores Institutiones huiusmodi videbuntur, eum oro, ne ab instituto cursu propterea retardetur. Etenim nec pauca sunt perspicuitatis potius causa proposita et pleraque ceterorum similia nullam fere novam difficultatem afferunt ad cognoscendum. Equidem in spem venio fore, ut multi harum Institutionum beneficio, qualescumque tandem illae sint, si vel pari industria atque in latinam vel graeca lingua solent in huius cognitione elaborent, non minores brevi in ea processus esse facturos. Quod autem de orationis constructione quam vocant pauca quaedam dumtaxat eaque universe tradiderim, nemo iure mirabitur, qui meminerit reliqua vel cum aliis quas norint linguis esse communia, vel usu potius et exercitatione quam doctrinae praeceptis contineri, vel non facile simul omnia ad artem posse revocari.
Valete. Ro[mae], 15. Kal[endas] Maias an[no] 1604.
prijevod:
Onima koji uče ilirski jezik.
Osnove [gramatiku] ilirskoga [hrvatskoga] jezika koje mnogi priželjkivahu, samo možda prebrzo, iako u pojedinim dijelovima nesavršene, prema mojim sposobnostima, zbilja s radošću i predano sastavih. Nikoga, naime, dosada nije bilo, koliko znam, koga bih kao autora mogao slijediti i čija bi pravila o ilirskom govoru slovima zapisana već bila objavljena. Osim toga ne bih zacijelo ni mogao kao prvi zdušno prionuti poslu oko ovoga djela da nisam bio dobio naredbe od onih kojima se suprotstavljati ne priliči. Zbog čega pak oni odlučiše da se neki izabrani iz naše družbe trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik te da se napišu barem osnove [gramatika] istoga jezika, lako će razumjeti svatko, kako mislim, komu je jasno u kakvu se položaju kod IlirČ u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. Naime, ili zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere ili zbog velike oskudice učenih i revnih pastira, namnožiše se gotovo nebrojiva neznanja u posvemašnjoj tami, a da i ne govorim o drugim zlima što iz tame nastaju, tako da mnogima od njih ni one prve osnove kršćanske vjere nisu dosta poznate.
Stoga ravnatelji naše družbe mudro odlučiše da oni koji se drže podobnima da ih podučavaju nauče najudomaćeniji jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva. Nije, naime, izgledalo da to odgovara namjerama naše ustanove [družbe], jer se mnogi od naših ljudi neprestano šalju na daleki istok i zapad i trude se da upoznaju različite dijalekte onih naroda, kako bi s onima koji nikada prije nisu bili upućeni u kršćanske zakone lakše mogli razgovarati o blaženom životu, dok drugi narodi, gotovo susjedi, bivaju zanemarivani, i to oni koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka. Tako nenjegovano drveće uskoro zarasta u neplodnu divljinu.
Radi toga sam, koliko je dopuštalo ograničeno vrijeme, pokušao pravila ovoga jezika o osam dijelova rečenice [vrsta riječi] skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti. Ipak, ako ove osnove komu izgledaju podugačkima, njega molim da ne odstupi prebrzo od započetoga tečaja. Mnogo je toga izloženo i radi preglednosti, a mnoge druge stvari zbog sličnosti ne predstavljaju kakve nove teškoće pri učenju. Isto se tako nadam da će blagodatima ovih osnova, kakve god one bile, ako s istim marom na njihovu svladavanju budu uznastojali, kao što to običavaju činiti s latinskim i grčkim, uskoro i u proučavanju ovoga jezika ne manje uznapredovati. Zašto pak o onome što se zove rečenična konstrukcija [sintaksa] nešto malo, i to samo općenito, iznosim, neće nikoga s pravom čuditi, ako zapamti da je ostalo ili u drugim jezicima koje on poznaje zajedničko, ili će to prije uporabom i vježbom negoli [knjiškim] pravilima svladati, ili pak da nije moguće baš lako odjednom sve u znanstvenu teoriju uobličiti.
Zdravi bili. Rim, 17. travnja 1604.
»Institutionum linguae Illyricae« ili »Osnove ilirskoga jezika« prva je hrvatska gramatika koju je napisao paški isusovac Bartol Kašić (1575-1650) na latinskom jeziku, tiskana u Rimu 1604. Kako bi boÂlje objasnio gramatiku hrvatskoga jezika, uspoređivao ju je s latinskom gramatikom, a neka od njegovih rješenja u gramatičkom opisu vrijede i danas. Kašićeva je gramatika utjecala na gotovo sve ostale hrvatske gramatike do polovice 19. stoljeća.
