gòvōrnīk
gòvōrnīk m 〈V -īče, N mn -īci〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | govornik |
| G | govornika |
| D | govorniku |
| A | govornika |
| V | govorniče |
| L | govorniku |
| I | govornikom |
| množina | |
| N | govornici |
| G | govornika |
| D | govornicima |
| A | govornike |
| V | govornici |
| L | govornicima |
| I | govornicima |
Definicija
| 1. | onaj koji dobro govori u svim oblicima monološkog iznošenja i dijaloškog razmjenjivanja mišljenja, u raznolikim prilikama i okolnostima |
| 2. | onaj koji dobro drži govore |
| 3. | ovlašten da govori, izvjestitelj za javnost [govornik parlamenta; govornik vlade; govornik mirovne misije] |
| 4. | osoba koja aktivno vlada nekim jezikom, usp. izvorni govornik, v. govornik Δ |
Sintagma
∆ izvorni govornik lingv. onaj koji govori neki jezik kao materinski, kojemu to nije strani jezik, koji intuitivno i bez studiranja vlada bitnim zakonitostima [izvorni govornik hrvatskoga jezika = izvorni hrv. govornik; izvorni govornik talijanskog jezika = izvorni talijanski govornik]
Etimologija
✧ vidi gȍvōr
