gȍvōr
gȍvōr m 〈G -ora, N mn -i〉
jednina | |
---|---|
N | govor |
G | govora |
D | govoru |
A | govor |
V | govore |
L | govoru |
I | govorom |
množina | |
N | govori |
G | govora |
D | govorima |
A | govore |
V | govori |
L | govorima |
I | govorima |
1. | a. prirodna sposobnost čovjeka da se sporazumijeva, šalje i vraća misli i poruke pomoću artikuliranih glasova koji oblikuju riječi i rečenice [dar govora] b. neko drugo sredstvo koje zamjenjuje govor i verbalni jezik kao sustav znakova (geste, grimase, kašalj u znak neslaganja itd.) |
2. | način izgovora, način izgovaranja koji daje više ili manje važnosti jačini i dinamici glasa, brzini izgovaranja itd. [scenski govor] |
3. | lingv. a. idiom unutar nekog jezika koji se izdvaja i prepoznaje po nekim svojstvima (ijekavski govor ima ije u riječima kao mlijeko za razliku od drugih govora štokavskog narječja: ekavski mleko, ikavski mliko) b. jezični tip koji se unutar dijalekta/narječja ističe manjim, ali postojanim obilježjima, govor jednog sela, kraja itd. |
4. | tekst koji ima poseban oblik, način izlaganja i izgovaranja prilagođen prilici [svečani govor svečana besjeda; nadgrobni govor nadgrobno slovo; politički govor riječ za one koji prisustvuju zboru neke stranke i sl.; održati govor] |