prignjéčiti
prignjéčiti svrš. 〈prez. prìgnjēčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. prìgnjēčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| prignječiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | prignječim |
| 2. | prignječiš |
| 3. | prignječi |
| množina | |
| 1. | prignječimo |
| 2. | prignječite |
| 3. | prignječe |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | prignječit ću |
| 2. | prignječit ćeš |
| 3. | prignječit će |
| množina | |
| 1. | prignječit ćemo |
| 2. | prignječit ćete |
| 3. | prignječit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | prignječih |
| 2. | prignječi |
| 3. | prignječi |
| množina | |
| 1. | prignječismo |
| 2. | prignječiste |
| 3. | prignječiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | prignječio sam |
| 2. | prignječio si |
| 3. | prignječio je |
| množina | |
| 1. | prignječili smo |
| 2. | prignječili ste |
| 3. | prignječili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam prignječio |
| 2. | bio si prignječio |
| 3. | bio je prignječio |
| množina | |
| 1. | bili smo prignječili |
| 2. | bili ste prignječili |
| 3. | bili su prignječili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | prignječi |
| množina | |
| 1. | prignječimo |
| 2. | prignječite |
| glagolski prilog prošli | |
| prignječivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| prignječio, prignječila, prignječilo | |
| prignječili, prignječile, prignječila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| prignječen, prignječena, prignječeno | |
| prignječeni, prignječene, prignječena | |
Definicija
gnječeći pritisnuti; ozlijediti [prignječiti prst]
