izráčiti
izráčiti svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. izráčēn〉,
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izračiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | izračim |
2. | izračiš |
3. | izrači |
množina | |
1. | izračimo |
2. | izračite |
3. | izrače |
futur | |
jednina | |
1. | izračit ću |
2. | izračit ćeš |
3. | izračit će |
množina | |
1. | izračit ćemo |
2. | izračit ćete |
3. | izračit će |
aorist | |
jednina | |
1. | izračih |
2. | izrači |
3. | izrači |
množina | |
1. | izračismo |
2. | izračiste |
3. | izračiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izračio sam |
2. | izračio si |
3. | izračio je |
množina | |
1. | izračili smo |
2. | izračili ste |
3. | izračili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izračio |
2. | bio si izračio |
3. | bio je izračio |
množina | |
1. | bili smo izračili |
2. | bili ste izračili |
3. | bili su izračili |
imperativ | |
jednina | |
2. | izrači |
množina | |
1. | izračimo |
2. | izračite |
glagolski prilog prošli | |
izračivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izračio, izračila, izračilo | |
izračili, izračile, izračila | |
glagolski pridjev pasivni | |
izračen, izračena, izračeno | |
izračeni, izračene, izračena |