zráčiti
zráčiti nesvrš. 〈prez. zrȃčīm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
zračiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | zračim |
2. | zračiš |
3. | zrači |
množina | |
1. | zračimo |
2. | zračite |
3. | zrače |
futur | |
jednina | |
1. | zračit ću |
2. | zračit ćeš |
3. | zračit će |
množina | |
1. | zračit ćemo |
2. | zračit ćete |
3. | zračit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | zračah |
2. | zračaše |
3. | zračaše |
množina | |
1. | zračasmo |
2. | zračaste |
3. | zračahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | zračio sam |
2. | zračio si |
3. | zračio je |
množina | |
1. | zračili smo |
2. | zračili ste |
3. | zračili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam zračio |
2. | bio si zračio |
3. | bio je zračio |
množina | |
1. | bili smo zračili |
2. | bili ste zračili |
3. | bili su zračili |
imperativ | |
jednina | |
2. | zrači |
množina | |
1. | zračimo |
2. | zračite |
glagolski prilog sadašnji | |
zračeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
zračio, zračila, zračilo | |
zračili, zračile, zračila | |
glagolski pridjev pasivni | |
zračen, zračena, zračeno | |
zračeni, zračene, zračena |
1. | (, što) bacati iz sebe, puštati iz sebe, izbijati čime |
2. | (, čime) odavati dobro, odisati lijepim, duhovnošću i sl. |
3. | (koga, što, se) izlagati rendgenskim ili kakvim drugim zrakama pojedine dijelove tijela radi zračenja |
4. | (što) izlagati svježem zraku; provjetravati, vjetriti |