istòčiti
istòčiti (što) svrš. 〈prez. ìstočīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ìstočen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| istočiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | istočim |
| 2. | istočiš |
| 3. | istoči |
| množina | |
| 1. | istočimo |
| 2. | istočite |
| 3. | istoče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | istočit ću |
| 2. | istočit ćeš |
| 3. | istočit će |
| množina | |
| 1. | istočit ćemo |
| 2. | istočit ćete |
| 3. | istočit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | istočih |
| 2. | istoči |
| 3. | istoči |
| množina | |
| 1. | istočismo |
| 2. | istočiste |
| 3. | istočiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | istočio sam |
| 2. | istočio si |
| 3. | istočio je |
| množina | |
| 1. | istočili smo |
| 2. | istočili ste |
| 3. | istočili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam istočio |
| 2. | bio si istočio |
| 3. | bio je istočio |
| množina | |
| 1. | bili smo istočili |
| 2. | bili ste istočili |
| 3. | bili su istočili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | istoči |
| množina | |
| 1. | istočimo |
| 2. | istočite |
| glagolski prilog prošli | |
| istočivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| istočio, istočila, istočilo | |
| istočili, istočile, istočila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| istočen, istočena, istočeno | |
| istočeni, istočene, istočena | |
Definicija
| 1. | učiniti da tekućina dokraja isteče |
| 2. | izbušiti, izgristi, rastočiti (o crvu koji toči drvo) |
Etimologija
✧ is- + v. točiti1
