tòčiti1
tòčiti1 (što) nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
točiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | točim |
2. | točiš |
3. | toči |
množina | |
1. | točimo |
2. | točite |
3. | toče |
futur | |
jednina | |
1. | točit ću |
2. | točit ćeš |
3. | točit će |
množina | |
1. | točit ćemo |
2. | točit ćete |
3. | točit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | točah |
2. | točaše |
3. | točaše |
množina | |
1. | točasmo |
2. | točaste |
3. | točahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | točio sam |
2. | točio si |
3. | točio je |
množina | |
1. | točili smo |
2. | točili ste |
3. | točili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam točio |
2. | bio si točio |
3. | bio je točio |
množina | |
1. | bili smo točili |
2. | bili ste točili |
3. | bili su točili |
imperativ | |
jednina | |
2. | toči |
množina | |
1. | točimo |
2. | točite |
glagolski prilog sadašnji | |
točeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
točio, točila, točilo | |
točili, točile, točila | |
glagolski pridjev pasivni | |
točen, točena, točeno | |
točeni, točene, točena |