čȕčnuti
čȕčnuti () svrš. 〈prez. -nēm, pril. pr. -ūvši, imp. čȕčni, prid. rad. čȕčnuo〉,
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| čučnuti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | čučnem |
| 2. | čučneš |
| 3. | čučne |
| množina | |
| 1. | čučnemo |
| 2. | čučnete |
| 3. | čučnu |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | čučnut ću |
| 2. | čučnut ćeš |
| 3. | čučnut će |
| množina | |
| 1. | čučnut ćemo |
| 2. | čučnut ćete |
| 3. | čučnut će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | čučnuh |
| 2. | čučnu |
| 3. | čučnu |
| množina | |
| 1. | čučnusmo |
| 2. | čučnuste |
| 3. | čučnuše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | čučnuo sam |
| 2. | čučnuo si |
| 3. | čučnuo je |
| množina | |
| 1. | čučnuli smo |
| 2. | čučnuli ste |
| 3. | čučnuli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam čučnuo |
| 2. | bio si čučnuo |
| 3. | bio je čučnuo |
| množina | |
| 1. | bili smo čučnuli |
| 2. | bili ste čučnuli |
| 3. | bili su čučnuli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | čučni |
| množina | |
| 1. | čučnimo |
| 2. | čučnite |
| glagolski prilog prošli | |
| čučnuvši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| čučnuo, čučnula, čučnulo | |
| čučnuli, čučnule, čučnula | |
Definicija
v. čučati
Etimologija
✧ vidi čúčati
