čúčati
čúčati () nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čānje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| čučati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | čučim |
| 2. | čučiš |
| 3. | čuči |
| množina | |
| 1. | čučimo |
| 2. | čučite |
| 3. | čuče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | čučat ću |
| 2. | čučat ćeš |
| 3. | čučat će |
| množina | |
| 1. | čučat ćemo |
| 2. | čučat ćete |
| 3. | čučat će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | čučah |
| 2. | čučaše |
| 3. | čučaše |
| množina | |
| 1. | čučasmo |
| 2. | čučaste |
| 3. | čučahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | čučao sam |
| 2. | čučao si |
| 3. | čučao je |
| množina | |
| 1. | čučali smo |
| 2. | čučali ste |
| 3. | čučali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam čučao |
| 2. | bio si čučao |
| 3. | bio je čučao |
| množina | |
| 1. | bili smo čučali |
| 2. | bili ste čučali |
| 3. | bili su čučali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | čuči |
| množina | |
| 1. | čučimo |
| 2. | čučite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| čučeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| čučao, čučala, čučalo | |
| čučali, čučale, čučala | |
Definicija
| 1. | težinu tijela prenositi na noge savijene u koljenima; čučiti |
| 2. | pejor. iron. boraviti stalno na jednome mjestu u dosadi ili čami |
Etimologija
✧ prasl. *čučati (bug. čuča, češ. čučeti)
