oćútjeti
oćútjeti () svrš. 〈prez. òćūtīm, pril. pr. -ēvši, prid. rad. oćútio, prid. trp. òćūćen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| oćutjeti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | oćutim |
| 2. | oćutiš |
| 3. | oćuti |
| množina | |
| 1. | oćutimo |
| 2. | oćutite |
| 3. | oćute |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | oćutjet ću |
| 2. | oćutjet ćeš |
| 3. | oćutjet će |
| množina | |
| 1. | oćutjet ćemo |
| 2. | oćutjet ćete |
| 3. | oćutjet će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | oćutjeh |
| 2. | oćutje |
| 3. | oćutje |
| množina | |
| 1. | oćutjesmo |
| 2. | oćutjeste |
| 3. | oćutješe |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | oćutio sam |
| 2. | oćutio si |
| 3. | oćutio je |
| množina | |
| 1. | oćutjeli smo |
| 2. | oćutjeli ste |
| 3. | oćutjeli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam oćutio |
| 2. | bio si oćutio |
| 3. | bio je oćutio |
| množina | |
| 1. | bili smo oćutjeli |
| 2. | bili ste oćutjeli |
| 3. | bili su oćutjeli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | oćuti |
| množina | |
| 1. | oćutimo |
| 2. | oćutite |
| glagolski prilog prošli | |
| oćutjevši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| oćutio, oćutjela, oćutjelo | |
| oćutjeli, oćutjele, oćutjela | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| oćućen, oćućena, oćućeno | |
| oćućeni, oćućene, oćućena | |
Definicija
arh. ekspr. jez. knjiž., v. osjetiti
Etimologija
✧ o (b)- + v. ćutjeti
