razgolićívati
razgolićívati (se, koga) nesvrš. 〈prez. razgolìćujēm, pril. sad. razgolìćujūći, gl. im. -ānje〉,
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| razgolićivati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | razgolićujem |
| 2. | razgolićuješ |
| 3. | razgolićuje |
| množina | |
| 1. | razgolićujemo |
| 2. | razgolićujete |
| 3. | razgolićuju |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | razgolićivat ću |
| 2. | razgolićivat ćeš |
| 3. | razgolićivat će |
| množina | |
| 1. | razgolićivat ćemo |
| 2. | razgolićivat ćete |
| 3. | razgolićivat će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | razgolićivah |
| 2. | razgolićivaše |
| 3. | razgolićivaše |
| množina | |
| 1. | razgolićivasmo |
| 2. | razgolićivaste |
| 3. | razgolićivahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | razgolićivao sam |
| 2. | razgolićivao si |
| 3. | razgolićivao je |
| množina | |
| 1. | razgolićivali smo |
| 2. | razgolićivali ste |
| 3. | razgolićivali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam razgolićivao |
| 2. | bio si razgolićivao |
| 3. | bio je razgolićivao |
| množina | |
| 1. | bili smo razgolićivali |
| 2. | bili ste razgolićivali |
| 3. | bili su razgolićivali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | razgolićuj |
| množina | |
| 1. | razgolićujmo |
| 2. | razgolićujte |
| glagolski prilog sadašnji | |
| razgolićujući | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| razgolićivao, razgolićivala, razgolićivalo | |
| razgolićivali, razgolićivale, razgolićivala | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| razgolićivan, razgolićivana, razgolićivano | |
| razgolićivani, razgolićivane, razgolićivana | |
Etimologija
✧ vidi razgolítiti
