razlúpati
razlúpati (što) svrš. 〈prez. ràzlūpām, pril. pr. -āvši, prid. trp. ràzlūpān〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| razlupati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | razlupam |
| 2. | razlupaš |
| 3. | razlupa |
| množina | |
| 1. | razlupamo |
| 2. | razlupate |
| 3. | razlupaju |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | razlupat ću |
| 2. | razlupat ćeš |
| 3. | razlupat će |
| množina | |
| 1. | razlupat ćemo |
| 2. | razlupat ćete |
| 3. | razlupat će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | razlupah |
| 2. | razlupa |
| 3. | razlupa |
| množina | |
| 1. | razlupasmo |
| 2. | razlupaste |
| 3. | razlupaše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | razlupao sam |
| 2. | razlupao si |
| 3. | razlupao je |
| množina | |
| 1. | razlupali smo |
| 2. | razlupali ste |
| 3. | razlupali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam razlupao |
| 2. | bio si razlupao |
| 3. | bio je razlupao |
| množina | |
| 1. | bili smo razlupali |
| 2. | bili ste razlupali |
| 3. | bili su razlupali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | razlupaj |
| množina | |
| 1. | razlupajmo |
| 2. | razlupajte |
| glagolski prilog prošli | |
| razlupavši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| razlupao, razlupala, razlupalo | |
| razlupali, razlupale, razlupala | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| razlupan, razlupana, razlupano | |
| razlupani, razlupane, razlupana | |
Definicija
kruti ili tvrdi predmet razbiti tako da ostane neupotrebljiv [razlupati auto; razlupati lonac]; (predodžba o udarcima ili jakom udaru popračenom lupom)
