proslòviti
proslòviti (što) svrš. 〈prez. pròslovīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. pròslovljen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| prosloviti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | proslovim |
| 2. | prosloviš |
| 3. | proslovi |
| množina | |
| 1. | proslovimo |
| 2. | proslovite |
| 3. | proslove |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | proslovit ću |
| 2. | proslovit ćeš |
| 3. | proslovit će |
| množina | |
| 1. | proslovit ćemo |
| 2. | proslovit ćete |
| 3. | proslovit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | proslovih |
| 2. | proslovi |
| 3. | proslovi |
| množina | |
| 1. | proslovismo |
| 2. | prosloviste |
| 3. | prosloviše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | proslovio sam |
| 2. | proslovio si |
| 3. | proslovio je |
| množina | |
| 1. | proslovili smo |
| 2. | proslovili ste |
| 3. | proslovili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam proslovio |
| 2. | bio si proslovio |
| 3. | bio je proslovio |
| množina | |
| 1. | bili smo proslovili |
| 2. | bili ste proslovili |
| 3. | bili su proslovili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | proslovi |
| množina | |
| 1. | proslovimo |
| 2. | proslovite |
| glagolski prilog prošli | |
| proslovivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| proslovio, proslovila, proslovilo | |
| proslovili, proslovile, proslovila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| proslovljen, proslovljena, proslovljeno | |
| proslovljeni, proslovljene, proslovljena | |
Definicija
arh., v. progovoriti
Etimologija
✧ vidi pròslov
