izùčiti
izùčiti svrš. 〈prez. ìzučīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ìzučen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izučiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | izučim |
2. | izučiš |
3. | izuči |
množina | |
1. | izučimo |
2. | izučite |
3. | izuče |
futur | |
jednina | |
1. | izučit ću |
2. | izučit ćeš |
3. | izučit će |
množina | |
1. | izučit ćemo |
2. | izučit ćete |
3. | izučit će |
aorist | |
jednina | |
1. | izučih |
2. | izuči |
3. | izuči |
množina | |
1. | izučismo |
2. | izučiste |
3. | izučiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izučio sam |
2. | izučio si |
3. | izučio je |
množina | |
1. | izučili smo |
2. | izučili ste |
3. | izučili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izučio |
2. | bio si izučio |
3. | bio je izučio |
množina | |
1. | bili smo izučili |
2. | bili ste izučili |
3. | bili su izučili |
imperativ | |
jednina | |
2. | izuči |
množina | |
1. | izučimo |
2. | izučite |
glagolski prilog prošli | |
izučivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izučio, izučila, izučilo | |
izučili, izučile, izučila | |
glagolski pridjev pasivni | |
izučen, izučena, izučeno | |
izučeni, izučene, izučena |
1. | (što) postići u čemu potpuno znanje, istraživanje, u potpunosti ovladati čime, dokraja naučiti [izučiti zanat] |
2. | (koga) dati kome takvo znanje |