jednáčiti
jednáčiti (koga, što, se) nesvrš. 〈prez. jèdnāčīm, pril. sad. jednáčēći, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
jednačiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | jednačim |
2. | jednačiš |
3. | jednači |
množina | |
1. | jednačimo |
2. | jednačite |
3. | jednače |
futur | |
jednina | |
1. | jednačit ću |
2. | jednačit ćeš |
3. | jednačit će |
množina | |
1. | jednačit ćemo |
2. | jednačit ćete |
3. | jednačit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | jednačah |
2. | jednačaše |
3. | jednačaše |
množina | |
1. | jednačasmo |
2. | jednačaste |
3. | jednačahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | jednačio sam |
2. | jednačio si |
3. | jednačio je |
množina | |
1. | jednačili smo |
2. | jednačili ste |
3. | jednačili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam jednačio |
2. | bio si jednačio |
3. | bio je jednačio |
množina | |
1. | bili smo jednačili |
2. | bili ste jednačili |
3. | bili su jednačili |
imperativ | |
jednina | |
2. | jednači |
množina | |
1. | jednačimo |
2. | jednačite |
glagolski prilog sadašnji | |
jednačeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
jednačio, jednačila, jednačilo | |
jednačili, jednačile, jednačila | |
glagolski pridjev pasivni | |
jednačen, jednačena, jednačeno | |
jednačeni, jednačene, jednačena |
1. | činiti da bude što čemu jednako |
2. | (+ srp.) uspoređivati, komparirati |