ȅlatīv
ȅlatīv m
Definicija
lingv.
| 1. | superlativ pridjeva ili priloga, poredba za izraz svojstva u vrlo velikoj mjeri [najbrže moguće; najbolji čovjek], opr. relativni superlativ, v. superlativ Δ |
| 2. | u ugrofinskim jezicima i u baskijskom, padež za izricanje izlaženja iz nekog mjesta, odnosno udaljavanja (odgovara hrv. genitivu ablativnom) [izišao iz tiska] |
Etimologija
✧ nlat. elativus ← lat. elatus: uznesen, uzvišen
