čȅznuti
čȅznuti (za kim, za čim) nesvrš. 〈prez. -nēm, imp. čȅzni, gl. im. čeznúće〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
čeznuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | čeznem |
2. | čezneš |
3. | čezne |
množina | |
1. | čeznemo |
2. | čeznete |
3. | čeznu |
futur | |
jednina | |
1. | čeznut ću |
2. | čeznut ćeš |
3. | čeznut će |
množina | |
1. | čeznut ćemo |
2. | čeznut ćete |
3. | čeznut će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | čežnjah |
2. | čežnjaše |
3. | čežnjaše |
množina | |
1. | čežnjasmo |
2. | čežnjaste |
3. | čežnjahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | čeznuo sam |
2. | čeznuo si |
3. | čeznuo je |
množina | |
1. | čeznuli smo |
2. | čeznuli ste |
3. | čeznuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam čeznuo |
2. | bio si čeznuo |
3. | bio je čeznuo |
množina | |
1. | bili smo čeznuli |
2. | bili ste čeznuli |
3. | bili su čeznuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | čezni |
množina | |
1. | čeznimo |
2. | čeznite |
glagolski prilog sadašnji | |
čeznući | |
glagolski pridjev aktivni | |
čeznuo, čeznula, čeznulo | |
čeznuli, čeznule, čeznula |