uròtiti se
uròtiti se (protiv koga) svrš. 〈prez. ùrotīm se, pril. pr. -īvši se, prid. rad. uròtio se〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| urotiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | urotim |
| 2. | urotiš |
| 3. | uroti |
| množina | |
| 1. | urotimo |
| 2. | urotite |
| 3. | urote |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | urotit ću |
| 2. | urotit ćeš |
| 3. | urotit će |
| množina | |
| 1. | urotit ćemo |
| 2. | urotit ćete |
| 3. | urotit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | urotih |
| 2. | uroti |
| 3. | uroti |
| množina | |
| 1. | urotismo |
| 2. | urotiste |
| 3. | urotiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | urotio sam |
| 2. | urotio si |
| 3. | urotio je |
| množina | |
| 1. | urotili smo |
| 2. | urotili ste |
| 3. | urotili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam urotio |
| 2. | bio si urotio |
| 3. | bio je urotio |
| množina | |
| 1. | bili smo urotili |
| 2. | bili ste urotili |
| 3. | bili su urotili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | uroti |
| množina | |
| 1. | urotimo |
| 2. | urotite |
| glagolski prilog prošli | |
| urotivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| urotio, urotila, urotilo | |
| urotili, urotile, urotila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| uroćen, uroćena, uroćeno | |
| uroćeni, uroćene, uroćena | |
Definicija
udružiti se radi urote; zavjeriti se
Etimologija
✧ vidi ùrota
