búknuti
búknuti () svrš. 〈prez. bẉknēm, pril. pr. -ūvši, imp. búkni, prid. rad. búknuo, gl. im. buknúće〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| buknuti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | buknem |
| 2. | bukneš |
| 3. | bukne |
| množina | |
| 1. | buknemo |
| 2. | buknete |
| 3. | buknu |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | buknut ću |
| 2. | buknut ćeš |
| 3. | buknut će |
| množina | |
| 1. | buknut ćemo |
| 2. | buknut ćete |
| 3. | buknut će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | buknuh |
| 2. | buknu |
| 3. | buknu |
| množina | |
| 1. | buknusmo |
| 2. | buknuste |
| 3. | buknuše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | buknuo sam |
| 2. | buknuo si |
| 3. | buknuo je |
| množina | |
| 1. | buknuli smo |
| 2. | buknuli ste |
| 3. | buknuli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam buknuo |
| 2. | bio si buknuo |
| 3. | bio je buknuo |
| množina | |
| 1. | bili smo buknuli |
| 2. | bili ste buknuli |
| 3. | bili su buknuli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | bukni |
| množina | |
| 1. | buknimo |
| 2. | buknite |
| glagolski prilog prošli | |
| buknuvši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| buknuo, buknula, buknulo | |
| buknuli, buknule, buknula | |
Definicija
| 1. | naglo se razgorjeti (o vatri) |
| 2. | gl. za razne pojave koje se razvijaju naglo a. oteći, zažariti se [buknula oteklina] b. (+ potenc.) naglo izbiti [buknuo rat] |
Etimologija
✧ prasl. *buxtěti (slov. buhteti, ukr. dijal. buxtíty)
