zvòniti
zvòniti () nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -nēći, gl. im. -njēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| zvoniti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | zvonim |
| 2. | zvoniš |
| 3. | zvoni |
| množina | |
| 1. | zvonimo |
| 2. | zvonite |
| 3. | zvone |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | zvonit ću |
| 2. | zvonit ćeš |
| 3. | zvonit će |
| množina | |
| 1. | zvonit ćemo |
| 2. | zvonit ćete |
| 3. | zvonit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | zvonjah |
| 2. | zvonjaše |
| 3. | zvonjaše |
| množina | |
| 1. | zvonjasmo |
| 2. | zvonjaste |
| 3. | zvonjahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | zvonio sam |
| 2. | zvonio si |
| 3. | zvonio je |
| množina | |
| 1. | zvonili smo |
| 2. | zvonili ste |
| 3. | zvonili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam zvonio |
| 2. | bio si zvonio |
| 3. | bio je zvonio |
| množina | |
| 1. | bili smo zvonili |
| 2. | bili ste zvonili |
| 3. | bili su zvonili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | zvoni |
| množina | |
| 1. | zvonimo |
| 2. | zvonite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| zvoneći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| zvonio, zvonila, zvonilo | |
| zvonili, zvonile, zvonila | |
Definicija
| 1. | a. proizvoditi zvonjavu (o zvonu) b. ječati poput zvona, odzvanjati, odjekivati [zvoniti u ušima sjećati se nekog imena ili čega drugoga što se čulo] c. zvučati (2) |
| 2. | meton. pokretati zvono ili zvonce da zvoni [zvoniti na uzbunu a. objavljivati zvonom kakvu opasnost b. upozoravati na opasnost, na potrebu za akcijom] |
Frazeologija
⃟ čuo da zvoni a ne zna gdje zvoni iron. nije uspješno usvojio, nije dobro izveo, loše imitira čiji rad, ukus ili postupak; samo naslućuje (kad tko nešto izradi s nedovoljno poznavanja ili s poznavanjem pravila iz druge ruke, kad loše oponaša modne detalje u odijevanju i sl.);
zvoniti naopako reg. zvoniti udarajući o jednu stranu, oglašavati zvonjenjem smrt
zvoniti naopako reg. zvoniti udarajući o jednu stranu, oglašavati zvonjenjem smrt
Etimologija
✧ vidi zvȍn
