zvȅknuti1
zvȅknuti1 () svrš. 〈prez. zvȅknēm, pril. pr. -ūvši, imp. zvȅkni, prid. rad. zvȅknuo〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
zveknuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | zveknem |
2. | zvekneš |
3. | zvekne |
množina | |
1. | zveknemo |
2. | zveknete |
3. | zveknu |
futur | |
jednina | |
1. | zveknut ću |
2. | zveknut ćeš |
3. | zveknut će |
množina | |
1. | zveknut ćemo |
2. | zveknut ćete |
3. | zveknut će |
aorist | |
jednina | |
1. | zveknuh |
2. | zveknu |
3. | zveknu |
množina | |
1. | zveknusmo |
2. | zveknuste |
3. | zveknuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | zveknuo sam |
2. | zveknuo si |
3. | zveknuo je |
množina | |
1. | zveknuli smo |
2. | zveknuli ste |
3. | zveknuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam zveknuo |
2. | bio si zveknuo |
3. | bio je zveknuo |
množina | |
1. | bili smo zveknuli |
2. | bili ste zveknuli |
3. | bili su zveknuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | zvekni |
množina | |
1. | zveknimo |
2. | zveknite |
glagolski prilog prošli | |
zveknuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
zveknuo, zveknula, zveknulo | |
zveknuli, zveknule, zveknula |
1. | proizvesti nagao i jak zvuk; zazvečati |
2. | udariti tako da zazveči; kvrcnuti |