konsakrácija
konsakrácija (konsekrácija) ž
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | konsakracija |
| G | konsakracije |
| D | konsakraciji |
| A | konsakraciju |
| V | konsakracijo |
| L | konsakraciji |
| I | konsakracijom |
| množina | |
| N | konsakracije |
| G | konsakracija |
| D | konsakracijama |
| A | konsakracije |
| V | konsakracije |
| L | konsakracijama |
| I | konsakracijama |
| jednina | |
| N | konsekracija |
| G | konsekracije |
| D | konsekraciji |
| A | konsekraciju |
| V | konsekracijo |
| L | konsekraciji |
| I | konsekracijom |
| množina | |
| N | konsekracije |
| G | konsekracija |
| D | konsekracijama |
| A | konsekracije |
| V | konsekracije |
| L | konsekracijama |
| I | konsekracijama |
Definicija
| 1. | pov. u antičkom Rimu a. čin kojim se neko božanstvo svrstava u državne bogove b. čin kojim Senat predaje neku stvar ili lokaciju (hram) bogovima |
| 2. | pov. kršć. a. čin posvećenja, uvođenja u dužnost; pomazanje (pape, biskupa) b. posvećenje mjesta i predmeta (crkve, zvona) c. posvećenje kruha i vina u misi |
| 3. | čin kojim se prema čemu uspostavlja odnos kao prema svetinji [konsakracija muzičkog čina] |
Etimologija
✧ lat. consecratio ≃ consecratus: posvećen ← consecrare: posvetiti
