asònānca
asònānca (asonȁnca) ž 〈G mn -ā/-ī〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | asonanca |
| G | asonance |
| D | asonanci |
| A | asonancu |
| V | asonanco |
| L | asonanci |
| I | asonancom |
| množina | |
| N | asonance |
| G | asonanca / asonanci |
| D | asonancama |
| A | asonance |
| V | asonance |
| L | asonancama |
| I | asonancama |
| jednina | |
| N | asonanca |
| G | asonance |
| D | asonanci |
| A | asonancu |
| V | asonanco |
| L | asonanci |
| I | asonancom |
| množina | |
| N | asonance |
| G | asonanca / asonanci |
| D | asonancama |
| A | asonance |
| V | asonance |
| L | asonancama |
| I | asonancama |
Definicija
| 1. | jez. knjiž. stilska figura ponavljanja istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili glasovnih efekata [O monotona naša zvona bona...] |
| 2. | srok ili rima u kojima se ne podudaraju slogovi, nego samo vokali [Povedoše dobre konje poljem...] |
| 3. | zvučna sličnost; suzvučje |
Etimologija
✧ fr. assonance: suzvučje ≃ lat. assonare: odjekivati ≃ ad- + sonus: zvuk
