kùlučiti
kùlučiti () nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| kulučiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | kulučim |
| 2. | kulučiš |
| 3. | kuluči |
| množina | |
| 1. | kulučimo |
| 2. | kulučite |
| 3. | kuluče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | kulučit ću |
| 2. | kulučit ćeš |
| 3. | kulučit će |
| množina | |
| 1. | kulučit ćemo |
| 2. | kulučit ćete |
| 3. | kulučit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | kulučah |
| 2. | kulučaše |
| 3. | kulučaše |
| množina | |
| 1. | kulučasmo |
| 2. | kulučaste |
| 3. | kulučahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | kulučio sam |
| 2. | kulučio si |
| 3. | kulučio je |
| množina | |
| 1. | kulučili smo |
| 2. | kulučili ste |
| 3. | kulučili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam kulučio |
| 2. | bio si kulučio |
| 3. | bio je kulučio |
| množina | |
| 1. | bili smo kulučili |
| 2. | bili ste kulučili |
| 3. | bili su kulučili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | kuluči |
| množina | |
| 1. | kulučimo |
| 2. | kulučite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| kulučeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| kulučio, kulučila, kulučilo | |
| kulučili, kulučile, kulučila | |
Definicija
| 1. | pov. u Osmanskom Carstvu, davati obvezu kuluka |
| 2. | pren. razg. teško raditi, mučiti se |
Etimologija
✧ vidi kùluk
