polúčiti
polúčiti (što) svrš. 〈prez. pòlūčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. pòlūčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| polučiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | polučim |
| 2. | polučiš |
| 3. | poluči |
| množina | |
| 1. | polučimo |
| 2. | polučite |
| 3. | poluče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | polučit ću |
| 2. | polučit ćeš |
| 3. | polučit će |
| množina | |
| 1. | polučit ćemo |
| 2. | polučit ćete |
| 3. | polučit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | polučih |
| 2. | poluči |
| 3. | poluči |
| množina | |
| 1. | polučismo |
| 2. | polučiste |
| 3. | polučiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | polučio sam |
| 2. | polučio si |
| 3. | polučio je |
| množina | |
| 1. | polučili smo |
| 2. | polučili ste |
| 3. | polučili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam polučio |
| 2. | bio si polučio |
| 3. | bio je polučio |
| množina | |
| 1. | bili smo polučili |
| 2. | bili ste polučili |
| 3. | bili su polučili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | poluči |
| množina | |
| 1. | polučimo |
| 2. | polučite |
| glagolski prilog prošli | |
| polučivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| polučio, polučila, polučilo | |
| polučili, polučile, polučila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| polučen, polučena, polučeno | |
| polučeni, polučene, polučena | |
Definicija
postići, ostvariti, zadobiti [polučiti uspjeh]
Etimologija
✧ po- + v. lučiti
