pòtūrčiti
pòtūrčiti (koga, se) svrš. 〈prez. pòtūrčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. pòtūrčen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
poturčiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | poturčim |
2. | poturčiš |
3. | poturči |
množina | |
1. | poturčimo |
2. | poturčite |
3. | poturče |
futur | |
jednina | |
1. | poturčit ću |
2. | poturčit ćeš |
3. | poturčit će |
množina | |
1. | poturčit ćemo |
2. | poturčit ćete |
3. | poturčit će |
aorist | |
jednina | |
1. | poturčih |
2. | poturči |
3. | poturči |
množina | |
1. | poturčismo |
2. | poturčiste |
3. | poturčiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | poturčio sam |
2. | poturčio si |
3. | poturčio je |
množina | |
1. | poturčili smo |
2. | poturčili ste |
3. | poturčili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam poturčio |
2. | bio si poturčio |
3. | bio je poturčio |
množina | |
1. | bili smo poturčili |
2. | bili ste poturčili |
3. | bili su poturčili |
imperativ | |
jednina | |
2. | poturči |
množina | |
1. | poturčimo |
2. | poturčite |
glagolski prilog prošli | |
poturčivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
poturčio, poturčila, poturčilo | |
poturčili, poturčile, poturčila | |
glagolski pridjev pasivni | |
poturčen, poturčena, poturčeno | |
poturčeni, poturčene, poturčena |