potúliti
potúliti (se) svrš. 〈prez. pòtūlīm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. pòtūljen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| potuliti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | potulim |
| 2. | potuliš |
| 3. | potuli |
| množina | |
| 1. | potulimo |
| 2. | potulite |
| 3. | potule |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | potulit ću |
| 2. | potulit ćeš |
| 3. | potulit će |
| množina | |
| 1. | potulit ćemo |
| 2. | potulit ćete |
| 3. | potulit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | potulih |
| 2. | potuli |
| 3. | potuli |
| množina | |
| 1. | potulismo |
| 2. | potuliste |
| 3. | potuliše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | potulio sam |
| 2. | potulio si |
| 3. | potulio je |
| množina | |
| 1. | potulili smo |
| 2. | potulili ste |
| 3. | potulili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam potulio |
| 2. | bio si potulio |
| 3. | bio je potulio |
| množina | |
| 1. | bili smo potulili |
| 2. | bili ste potulili |
| 3. | bili su potulili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | potuli |
| množina | |
| 1. | potulimo |
| 2. | potulite |
| glagolski prilog prošli | |
| potulivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| potulio, potulila, potulilo | |
| potulili, potulile, potulila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| potuljen, potuljena, potuljeno | |
| potuljeni, potuljene, potuljena | |
Definicija
| 1. | uvući se u sebe u lošem raspoloženju; pokunjiti se, poniknuti, snužditi se |
| 2. | prikriti se; šćućuriti se |
| 3. | (što) utuliti sve redom, ugasiti, usp. utuliti |
Etimologija
✧ po- + v. tuliti1
