prijéčiti
prijéčiti (komu što) nesvrš. 〈prez. -ȇčīm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
priječiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | priječim |
2. | priječiš |
3. | priječi |
množina | |
1. | priječimo |
2. | priječite |
3. | priječe |
futur | |
jednina | |
1. | priječit ću |
2. | priječit ćeš |
3. | priječit će |
množina | |
1. | priječit ćemo |
2. | priječit ćete |
3. | priječit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | priječah |
2. | priječaše |
3. | priječaše |
množina | |
1. | priječasmo |
2. | priječaste |
3. | priječahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | priječio sam |
2. | priječio si |
3. | priječio je |
množina | |
1. | priječili smo |
2. | priječili ste |
3. | priječili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam priječio |
2. | bio si priječio |
3. | bio je priječio |
množina | |
1. | bili smo priječili |
2. | bili ste priječili |
3. | bili su priječili |
imperativ | |
jednina | |
2. | priječi |
množina | |
1. | priječimo |
2. | priječite |
glagolski prilog sadašnji | |
priječeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
priječio, priječila, priječilo | |
priječili, priječile, priječila | |
glagolski pridjev pasivni | |
priječen, priječena, priječeno | |
priječeni, priječene, priječena |