priòpćiti
priòpćiti (što) svrš. 〈prez. prìopćīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. prìopćen, gl. im. priopćénje〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| priopćiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | priopćim |
| 2. | priopćiš |
| 3. | priopći |
| množina | |
| 1. | priopćimo |
| 2. | priopćite |
| 3. | priopće |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | priopćit ću |
| 2. | priopćit ćeš |
| 3. | priopćit će |
| množina | |
| 1. | priopćit ćemo |
| 2. | priopćit ćete |
| 3. | priopćit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | priopćih |
| 2. | priopći |
| 3. | priopći |
| množina | |
| 1. | priopćismo |
| 2. | priopćiste |
| 3. | priopćiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | priopćio sam |
| 2. | priopćio si |
| 3. | priopćio je |
| množina | |
| 1. | priopćili smo |
| 2. | priopćili ste |
| 3. | priopćili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam priopćio |
| 2. | bio si priopćio |
| 3. | bio je priopćio |
| množina | |
| 1. | bili smo priopćili |
| 2. | bili ste priopćili |
| 3. | bili su priopćili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | priopći |
| množina | |
| 1. | priopćimo |
| 2. | priopćite |
| glagolski prilog prošli | |
| priopćivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| priopćio, priopćila, priopćilo | |
| priopćili, priopćile, priopćila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| priopćen, priopćena, priopćeno | |
| priopćeni, priopćene, priopćena | |
Definicija
| 1. | prenijeti ili saopćiti (u povjerenju, usput) |
| 2. | neol. saopćiti, obavijestiti, javiti, izjaviti, objaviti, informirati (o čemu), reći, kazati, dati na znanje, uputiti jednosmjernu poruku ili obavijest (od višega k nižem u hijerarhiji, od pretpostavljenoga u službi podčinjenom i sl.) |
