òblāt
òblāt m 〈G obláta〉
Definicija
| 1. | pov. a. (u ranom srednjemu vijeku) dijete koje roditelji daju u samostan, gdje se odgaja b. svjetovnjak koji živi u samostanu ili blizu njega i koji je sebe i svoje imanje predao samostanu |
| 2. | član redovničke zajednice zadužen za izvođenje određenih obreda, ob. žrtvenih; oblator |
Etimologija
✧ lat. oblatus ← offerre: nuditi, prinijeti, žrtvovati
