nováčiti
nováčiti (koga, što) nesvrš. 〈prez. nòvāčīm, pril. sad. -čēći, prid. trp. nòvāčen, gl. im. -čēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| novačiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | novačim |
| 2. | novačiš |
| 3. | novači |
| množina | |
| 1. | novačimo |
| 2. | novačite |
| 3. | novače |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | novačit ću |
| 2. | novačit ćeš |
| 3. | novačit će |
| množina | |
| 1. | novačit ćemo |
| 2. | novačit ćete |
| 3. | novačit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | novačah |
| 2. | novačaše |
| 3. | novačaše |
| množina | |
| 1. | novačasmo |
| 2. | novačaste |
| 3. | novačahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | novačio sam |
| 2. | novačio si |
| 3. | novačio je |
| množina | |
| 1. | novačili smo |
| 2. | novačili ste |
| 3. | novačili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam novačio |
| 2. | bio si novačio |
| 3. | bio je novačio |
| množina | |
| 1. | bili smo novačili |
| 2. | bili ste novačili |
| 3. | bili su novačili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | novači |
| množina | |
| 1. | novačimo |
| 2. | novačite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| novačeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| novačio, novačila, novačilo | |
| novačili, novačile, novačila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| novačen, novačena, novačeno | |
| novačeni, novačene, novačena | |
Definicija
| 1. | služb. pozivati novake, uzimati u vojsku one koji prvi put služe; regrutirati |
| 2. | uvoditi novosti, uvoditi ono što je novo, uvoditi novotarije |
Etimologija
✧ vidi nȍv
