oborùžati
oborùžati (koga, što, se) svrš. 〈prez. -ām (se), pril. pr. -āvši (se), prid. trp. ȍboružān〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| oboružati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | oboružam |
| 2. | oboružaš |
| 3. | oboruža |
| množina | |
| 1. | oboružamo |
| 2. | oboružate |
| 3. | oboružaju |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | oboružat ću |
| 2. | oboružat ćeš |
| 3. | oboružat će |
| množina | |
| 1. | oboružat ćemo |
| 2. | oboružat ćete |
| 3. | oboružat će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | oboružah |
| 2. | oboruža |
| 3. | oboruža |
| množina | |
| 1. | oboružasmo |
| 2. | oboružaste |
| 3. | oboružaše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | oboružao sam |
| 2. | oboružao si |
| 3. | oboružao je |
| množina | |
| 1. | oboružali smo |
| 2. | oboružali ste |
| 3. | oboružali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam oboružao |
| 2. | bio si oboružao |
| 3. | bio je oboružao |
| množina | |
| 1. | bili smo oboružali |
| 2. | bili ste oboružali |
| 3. | bili su oboružali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | oboružaj |
| množina | |
| 1. | oboružajmo |
| 2. | oboružajte |
| glagolski prilog prošli | |
| oboružavši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| oboružao, oboružala, oboružalo | |
| oboružali, oboružale, oboružala | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| oboružan, oboružana, oboružano | |
| oboružani, oboružane, oboružana | |
Definicija
| 1. | opskrbiti oružjem, dati kome oružje; naoružati |
| 2. | pren. opskrbiti jakim sredstvima [oboružati znanjem] |
Etimologija
✧ o (b)- + v. oružje
