obùčiti
obùčiti (koga) svrš. 〈prez. òbučīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. òbučen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| obučiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | obučim |
| 2. | obučiš |
| 3. | obuči |
| množina | |
| 1. | obučimo |
| 2. | obučite |
| 3. | obuče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | obučit ću |
| 2. | obučit ćeš |
| 3. | obučit će |
| množina | |
| 1. | obučit ćemo |
| 2. | obučit ćete |
| 3. | obučit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | obučih |
| 2. | obuči |
| 3. | obuči |
| množina | |
| 1. | obučismo |
| 2. | obučiste |
| 3. | obučiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | obučio sam |
| 2. | obučio si |
| 3. | obučio je |
| množina | |
| 1. | obučili smo |
| 2. | obučili ste |
| 3. | obučili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam obučio |
| 2. | bio si obučio |
| 3. | bio je obučio |
| množina | |
| 1. | bili smo obučili |
| 2. | bili ste obučili |
| 3. | bili su obučili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | obuči |
| množina | |
| 1. | obučimo |
| 2. | obučite |
| glagolski prilog prošli | |
| obučivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| obučio, obučila, obučilo | |
| obučili, obučile, obučila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| obučen, obučena, obučeno | |
| obučeni, obučene, obučena | |
Definicija
prenijeti kome znanje obukom
Etimologija
✧ vidi ȍbuka
