osúditi
osúditi (koga, što) svrš. 〈prez. òsūdīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. òsūđen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
osuditi | |
prezent | |
jednina | |
1. | osudim |
2. | osudiš |
3. | osudi |
množina | |
1. | osudimo |
2. | osudite |
3. | osude |
futur | |
jednina | |
1. | osudit ću |
2. | osudit ćeš |
3. | osudit će |
množina | |
1. | osudit ćemo |
2. | osudit ćete |
3. | osudit će |
aorist | |
jednina | |
1. | osudih |
2. | osudi |
3. | osudi |
množina | |
1. | osudismo |
2. | osudiste |
3. | osudiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | osudio sam |
2. | osudio si |
3. | osudio je |
množina | |
1. | osudili smo |
2. | osudili ste |
3. | osudili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam osudio |
2. | bio si osudio |
3. | bio je osudio |
množina | |
1. | bili smo osudili |
2. | bili ste osudili |
3. | bili su osudili |
imperativ | |
jednina | |
2. | osudi |
množina | |
1. | osudimo |
2. | osudite |
glagolski prilog prošli | |
osudivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
osudio, osudila, osudilo | |
osudili, osudile, osudila | |
glagolski pridjev pasivni | |
osuđen, osuđena, osuđeno | |
osuđeni, osuđene, osuđena |
1. | izraziti jasno neslaganje s čim [osuditi čije ponašanje] |
2. | pravn. a. proglasiti koga krivim; okriviti b. odrediti kaznu [osuditi na tri godine zatvora; osuditi na smrt] |
3. | biti predodređen ili prepušten čemu (ob. nepovoljnom ili nepoželjnom) [osuđen na živo t; u siromaštvu] |