orùžati
orùžati (koga, što) nesvrš. 〈prez. -ām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| oružati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | oružam |
| 2. | oružaš |
| 3. | oruža |
| množina | |
| 1. | oružamo |
| 2. | oružate |
| 3. | oružaju |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | oružat ću |
| 2. | oružat ćeš |
| 3. | oružat će |
| množina | |
| 1. | oružat ćemo |
| 2. | oružat ćete |
| 3. | oružat će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | oružah |
| 2. | oružaše |
| 3. | oružaše |
| množina | |
| 1. | oružasmo |
| 2. | oružaste |
| 3. | oružahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | oružao sam |
| 2. | oružao si |
| 3. | oružao je |
| množina | |
| 1. | oružali smo |
| 2. | oružali ste |
| 3. | oružali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam oružao |
| 2. | bio si oružao |
| 3. | bio je oružao |
| množina | |
| 1. | bili smo oružali |
| 2. | bili ste oružali |
| 3. | bili su oružali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | oružaj |
| množina | |
| 1. | oružajmo |
| 2. | oružajte |
| glagolski prilog sadašnji | |
| oružajući | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| oružao, oružala, oružalo | |
| oružali, oružale, oružala | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| oružan, oružana, oružano | |
| oružani, oružane, oružana | |
Definicija
naoružavati, opremati koga oružjem (vojsku, neku zemlju)
Etimologija
✧ vidi òrūžje
