mekètati
mekètati () nesvrš. 〈prez. mèkećēm, pril. sad. mèkećūći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
meketati | |
prezent | |
jednina | |
1. | mekećem |
2. | mekećeš |
3. | mekeće |
množina | |
1. | mekećemo |
2. | mekećete |
3. | mekeću |
futur | |
jednina | |
1. | meketat ću |
2. | meketat ćeš |
3. | meketat će |
množina | |
1. | meketat ćemo |
2. | meketat ćete |
3. | meketat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | meketah |
2. | meketaše |
3. | meketaše |
množina | |
1. | meketasmo |
2. | meketaste |
3. | meketahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | meketao sam |
2. | meketao si |
3. | meketao je |
množina | |
1. | meketali smo |
2. | meketali ste |
3. | meketali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam meketao |
2. | bio si meketao |
3. | bio je meketao |
množina | |
1. | bili smo meketali |
2. | bili ste meketali |
3. | bili su meketali |
imperativ | |
jednina | |
2. | mekeći |
množina | |
1. | mekećimo |
2. | mekećite |
glagolski prilog sadašnji | |
mekećući | |
glagolski pridjev aktivni | |
meketao, meketala, meketalo | |
meketali, meketale, meketala |
1. | oglašavati se kao koza ili jare |
2. | podr. imati takvu boju glasa (o osobi) |