namijéniti
namijéniti (što) svrš. 〈prez. nàmijēnīm, pril. pr. -īvši, imp. namijéni, prid. trp. nàmijēnjen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
namijeniti | |
prezent | |
jednina | |
1. | namijenim |
2. | namijeniš |
3. | namijeni |
množina | |
1. | namijenimo |
2. | namijenite |
3. | namijene |
futur | |
jednina | |
1. | namijenit ću |
2. | namijenit ćeš |
3. | namijenit će |
množina | |
1. | namijenit ćemo |
2. | namijenit ćete |
3. | namijenit će |
aorist | |
jednina | |
1. | namijenih |
2. | namijeni |
3. | namijeni |
množina | |
1. | namijenismo |
2. | namijeniste |
3. | namijeniše |
perfekt | |
jednina | |
1. | namijenio sam |
2. | namijenio si |
3. | namijenio je |
množina | |
1. | namijenili smo |
2. | namijenili ste |
3. | namijenili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam namijenio |
2. | bio si namijenio |
3. | bio je namijenio |
množina | |
1. | bili smo namijenili |
2. | bili ste namijenili |
3. | bili su namijenili |
imperativ | |
jednina | |
2. | namijeni |
množina | |
1. | namijenimo |
2. | namijenite |
glagolski prilog prošli | |
namijenivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
namijenio, namijenila, namijenilo | |
namijenili, namijenile, namijenila | |
glagolski pridjev pasivni | |
namijenjen, namijenjena, namijenjeno | |
namijenjeni, namijenjene, namijenjena |
1. | pripremiti za što, odrediti svrhu čemu [namijeniti svinju za klanje] |
2. | (što komu) upraviti kome, odrediti da bude njegovo |