razgràničiti
razgràničiti (što, se) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. razgràničen, gl. im. razgraničénje〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| razgraničiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | razgraničim |
| 2. | razgraničiš |
| 3. | razgraniči |
| množina | |
| 1. | razgraničimo |
| 2. | razgraničite |
| 3. | razgraniče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | razgraničit ću |
| 2. | razgraničit ćeš |
| 3. | razgraničit će |
| množina | |
| 1. | razgraničit ćemo |
| 2. | razgraničit ćete |
| 3. | razgraničit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | razgraničih |
| 2. | razgraniči |
| 3. | razgraniči |
| množina | |
| 1. | razgraničismo |
| 2. | razgraničiste |
| 3. | razgraničiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | razgraničio sam |
| 2. | razgraničio si |
| 3. | razgraničio je |
| množina | |
| 1. | razgraničili smo |
| 2. | razgraničili ste |
| 3. | razgraničili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam razgraničio |
| 2. | bio si razgraničio |
| 3. | bio je razgraničio |
| množina | |
| 1. | bili smo razgraničili |
| 2. | bili ste razgraničili |
| 3. | bili su razgraničili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | razgraniči |
| množina | |
| 1. | razgraničimo |
| 2. | razgraničite |
| glagolski prilog prošli | |
| razgraničivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| razgraničio, razgraničila, razgraničilo | |
| razgraničili, razgraničile, razgraničila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| razgraničen, razgraničena, razgraničeno | |
| razgraničeni, razgraničene, razgraničena | |
Definicija
odrediti što kome pripada, odijeliti obilježavanjem granice, označivanjem ili povlačenjem crte; razdvojiti [razgraničiti imanje]
