proùčiti
proùčiti (koga, što) svrš. 〈prez. pròučīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. pròučen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
proučiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | proučim |
2. | proučiš |
3. | prouči |
množina | |
1. | proučimo |
2. | proučite |
3. | prouče |
futur | |
jednina | |
1. | proučit ću |
2. | proučit ćeš |
3. | proučit će |
množina | |
1. | proučit ćemo |
2. | proučit ćete |
3. | proučit će |
aorist | |
jednina | |
1. | proučih |
2. | prouči |
3. | prouči |
množina | |
1. | proučismo |
2. | proučiste |
3. | proučiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | proučio sam |
2. | proučio si |
3. | proučio je |
množina | |
1. | proučili smo |
2. | proučili ste |
3. | proučili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam proučio |
2. | bio si proučio |
3. | bio je proučio |
množina | |
1. | bili smo proučili |
2. | bili ste proučili |
3. | bili su proučili |
imperativ | |
jednina | |
2. | prouči |
množina | |
1. | proučimo |
2. | proučite |
glagolski prilog prošli | |
proučivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
proučio, proučila, proučilo | |
proučili, proučile, proučila | |
glagolski pridjev pasivni | |
proučen, proučena, proučeno | |
proučeni, proučene, proučena |
1. | steći temeljito znanje o komu ili čemu; prostudirati |
2. | promatranjem dobro upoznati; pomnjivo razgledati, istražiti, ispitati |