teodicéja
teodicéja ž
Definicija
rel.
| 1. | učenje koje ograđuje Boga od postojećeg zla na svijetu; Bog je uzročnik svega što je lijepo i dobro, a postojanje zla ne dovodi u sumnju dobrotu Božju; pojam u filozofiju uveo Leibniz (1710) |
| 2. | u proširenom smislu, znanje o Bogu do kojeg se dolazi isključivo ljudskim razumom; naravna teologija |
Etimologija
✧ fr. théodicée ≃ teo- + grč. díkē: pravo, pravda
