Hrvatski jezični portal

ȉmperatīv

ȉmperatīv m

Izvedeni oblici
jednina
N imperativ
G imperativa
D imperativu
A imperativ
V imperative
L imperativu
I imperativom
množina
N imperativi
G imperativa
D imperativima
A imperative
V imperativi
L imperativima
I imperativima
Definicija
1. gram. zapovjedni način glagola kojim se izriče zapovijed, poticanje, zabrana i sl. [uzmi: infinitiv uzeti]
2. razg. ono što se ne može otkloniti, ni izbjeći, neotklonjiv, neizbježan zahtjev, prijeka potreba, obveza [imati imperativ]
Sintagma
kategorički imperativ fil. u Kantovoj filozofiji bezuvjetna moralna norma koja je oduvijek svojstvena umu, vječna i nepromjenjiva
Etimologija
lat. imperativus: zapovjedni ≃ imperatus: zapovjeđen ← imperare: zapovjediti, nametnuti