htjȅti
htjȅti (što, koga) nesvrš. 〈prez. hòću, enkl. obl. ću, prez. svrš. u službi futura II htjȅdnēm, odrični prez. néću, impf. hòtijāh/hȍćāh, aor. htjȅdoh/htjȅh, pril. sad. hòtēći/htȉjūći jez. knjiž., pril. pr. htjȇvši/hòtjēvši, prid. rad. htȉo, gl. im. htjénje/htȉjēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
htjeti | |
prezent | |
jednina | |
1. | hoću / htjednem / ću |
2. | hoćeš / htjedneš / ćeš |
3. | hoće / htjedne / će |
množina | |
1. | hoćemo / htjednemo / ćemo |
2. | hoćete / htjednete / ćete |
3. | hoće / htjednu / će |
futur | |
jednina | |
1. | htjet ću |
2. | htjet ćeš |
3. | htjet će |
množina | |
1. | htjet ćemo |
2. | htjet ćete |
3. | htjet će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | hoćah / hotijah / hotjeh / htijah / htjedoh / htjeh |
2. | hoćaše / hotijaše / hotje / htijaše / htje / htjede |
3. | hoćaše / hotijaše / hotje / htijaše / htje / htjede |
množina | |
1. | hoćasmo / hotijasmo / hotjesmo / htijasmo / htjedosmo / htjesmo |
2. | hoćaste / hotijaste / hotjeste / htijaste / htjedoste / htjeste |
3. | hoćahu / hotijahu / hotješe / htijahu / htjedoše / htješe |
perfekt | |
jednina | |
1. | htio sam |
2. | htio si |
3. | htio je |
množina | |
1. | htjeli smo |
2. | htjeli ste |
3. | htjeli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam htio |
2. | bio si htio |
3. | bio je htio |
množina | |
1. | bili smo htjeli |
2. | bili ste htjeli |
3. | bili su htjeli |
imperativ | |
jednina | |
2. | htjedni |
množina | |
1. | htjednimo |
2. | htjednite |
glagolski prilog sadašnji | |
hoteći | |
glagolski pridjev aktivni | |
htio, htjela, htjelo | |
htjeli, htjele, htjela |
1. | imati volju, pokazivati želju (za čim), biti željan (čega), namjeravati (što), biti odlučan za neku radnju [hoću se vratiti] |
2. | biti suglasan s kim ili čim, slagati se, biti suglasan da što bude [radi što hoćeš], opr. neću |
3. | izražavati molbu u formi pitanja [hoćete li se maknuti?] |