vȏl
vȏl (vȏ razg.) m 〈G vòla, V vȍle, N mn vòlovi〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | vol |
| G | vola |
| D | volu |
| A | vola |
| V | vole |
| L | volu |
| I | volom |
| množina | |
| N | volovi |
| G | volova |
| D | volovima |
| A | volove |
| V | volovi |
| L | volovima |
| I | volovima |
Definicija
| 1. | agr. uškopljen mužjak goveda [tovljeni vol; vol na ražnju] |
| 2. | pren. pejor. glup i nedokaziv čovjek trome pameti [vole jedan!; za vola ubit, žarg.] |
Frazeologija
⃟ tuci vola koji hoće posl. u davanju dužnosti i poslova najbolje je opteretiti onoga koji već najviše radi i pokazuje najviše volje;
tući (mlatiti) kao vola u kupusu nemilice tući;
vući (tegliti) kao vol raditi teško i neprekidno
tući (mlatiti) kao vola u kupusu nemilice tući;
vući (tegliti) kao vol raditi teško i neprekidno
Onomastika
♦ pr. (prema zanimanju i nadimačka): Vólak (Ðakovo, Nova Gradiška), Vòlār (130, Zagreb, I Slavonija, Međimurje, Sesvete), Vòlarac (Sisak), Volárev (Osijek, Split), Volárević (740, Metković, S Dalmacija, Split, I Slavonija), Vòlarić (900, Krk, Rijeka, Pokuplje, Novi Marof), Volóder (330, Sinj, I Slavonija, Split, Dubrovnik, v. i drati), Vòlović (Duga Resa, Karlovac, Zagreb), Volòvšćāk (Volovšćȃk) (Ozalj, Sesvete)
Etimologija
✧ prasl. i stsl. volъ (rus. vol, polj. wół)
