Hrvatski jezični portal

ùčiti

ùčiti nesvrš.prez. -īm, pril. sad. ùčēći, impf. ùčāh, prid. trp. ȕčen, gl. im. ùčēnje〉

Izvedeni oblici
Nesvršeni
infinitiv
učiti
 
prezent
jednina
1. učim
2. učiš
3. uči
množina
1. učimo
2. učite
3. uče
 
futur
jednina
1. učit ću
2. učit ćeš
3. učit će
množina
1. učit ćemo
2. učit ćete
3. učit će
 
imperfekt
jednina
1. učah
2. učaše
3. učaše
množina
1. učasmo
2. učaste
3. učahu
 
perfekt
jednina
1. učio sam
2. učio si
3. učio je
množina
1. učili smo
2. učili ste
3. učili su
 
pluskvamperfekt
jednina
1. bio sam učio
2. bio si učio
3. bio je učio
množina
1. bili smo učili
2. bili ste učili
3. bili su učili
 
imperativ
jednina
2. uči
množina
1. učimo
2. učite
 
glagolski prilog sadašnji
učeći
 
glagolski pridjev aktivni
učio, učila, učilo
učili, učile, učila
 
glagolski pridjev pasivni
učen, učena, učeno
učeni, učene, učena
Definicija
1. (što) a. nastojati da se što upamti, razumije; stjecati znanje ili vještinu [brzo/lako učiti; učiti napamet; učiti usput] b. pohađati školu, biti na kakvom zanatu [učiti školu ići u školu]
2. () zvati na molitvu po zakonu islama
3. (koga) a. predavati drugome znanje, vještinu; poučavati [učiti (koga) engleski] b. savjetovati, nagovarati
4. (što, ) uspostaviti kakvu ideju ili teoriju; naučavati
5. (što) (u islamskoj terminologiji i frazeologiji) čitati [učiti Kur̕an; učiti molitvu]
Frazeologija
tko mùčī, dvije uči posl. onaj tko previše ne govori više vid;
učiti knjigu jez. knjiž. učiti se pismenosti;
učiti (koga) pameti davati kome savjete, obično nepotrebne;
učiti školu ići u školu
Etimologija
prasl. i stsl. učiti (rus. učít', polj. wczyć), lit. jaukinti: pripitomiti ≃ skr. ucyati: navikava se, v. naviknuti, v. navika