ukóčiti se
ukóčiti se svrš. 〈prez. ùkōčīm se, pril. pr. -īvši se, prid. trp. ùkōčen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
ukočiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | ukočim |
2. | ukočiš |
3. | ukoči |
množina | |
1. | ukočimo |
2. | ukočite |
3. | ukoče |
futur | |
jednina | |
1. | ukočit ću |
2. | ukočit ćeš |
3. | ukočit će |
množina | |
1. | ukočit ćemo |
2. | ukočit ćete |
3. | ukočit će |
aorist | |
jednina | |
1. | ukočih |
2. | ukoči |
3. | ukoči |
množina | |
1. | ukočismo |
2. | ukočiste |
3. | ukočiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | ukočio sam |
2. | ukočio si |
3. | ukočio je |
množina | |
1. | ukočili smo |
2. | ukočili ste |
3. | ukočili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam ukočio |
2. | bio si ukočio |
3. | bio je ukočio |
množina | |
1. | bili smo ukočili |
2. | bili ste ukočili |
3. | bili su ukočili |
imperativ | |
jednina | |
2. | ukoči |
množina | |
1. | ukočimo |
2. | ukočite |
glagolski prilog prošli | |
ukočivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
ukočio, ukočila, ukočilo | |
ukočili, ukočile, ukočila | |
glagolski pridjev pasivni | |
ukočen, ukočena, ukočeno | |
ukočeni, ukočene, ukočena |